Thursday, May 18, 2017

TRI SVJEDOČANSTVA IZ JUGOSLAVENSKIH KAZNIONICA


MUČENIČKA SMRT: DOK SU MU PARTIZANI U LOGORU SMRTI UDARCIMA ODUZIMALI ŽIVOT, DJEČAK ZVONKO UMIRUĆI JE PJEVAO: ‘ŽIVJELA HRVATSKA’ TRI SVJEDOČANSTVA IZ JUGOSLAVENSKIH KAZNIONICA

   Jugoslavenski su zatvori naime bili jedan od tužnih hrvatskih križnih putova. Samo u zatvorima današnje Republike Hrvatske robijalo je 80.000 političkih zatvorenika, a najmanje je 7.000 njih tijekom odsluženja kazne likvidirano ili je umrlo od posljedica mučenja. U nastavku donosimo tri od osam svjedočanstava izloženih na komemoraciji, jedno o stradanju Zvonimira Panića (16), drugo o stradanju Vjekoslava Balina (32) i  Borisa Krasovca (23) pjesnika.
                                                              Zvonimir Panić
panićZvonimir Panić je bio dječak kada je uhićen i suđen, 1947. godine. Imao je 16 godina. Bio je sin seljaka iz sela Podturna kraj Čakovca. U Čakovcu je išao u gimnaziju. Netko ga je prokazao da pomaže križare. U kaznionici u Lepoglavi bio je uvršten u kazneni bataljon. U tu su skupinu svrstavali zatvorenike koje su željeli najteže kazniti, zapravo uništiti.Milicionari su zatvorenike udarali često i nemilice. Osuđenik nije znao kada će biti prozvan i tučen, a kada odveden na pješčaru, koja se nalazila u blizini kaznionice, i ubijen. Logorom je upravljao Josip Špiranec – već spominjani sadist i ubojica. Odgovoran je za smrt najmanje dvije stotina ljudi. Bio je major KNOJ-a, kasnije Udbe. Rodom je iz Bedekovčine kraj Zlatara. Slijepo je izvršavao dogovore s nadređenima, vjerojatno s Josipom Manolićem. Šezdesetih godina je za nagradu dobio visoke političke dužnosti. Hrvatsku državu dočekao je u Staračkom domu u Zagrebu, na Naumovcu. Nažalost, ni od koga nije bio pozvan na odgovornost. A Zvonko je u Lepoglavi bio izložen teškim patnjama. Bio je još gotovo dijete, ali je ipak pružao nutarnji otpor. Bio hrabar, odlučan. Želio je sačuvati dostojanstvo. Jednom se prilikom odvažio potužiti nekoj komisiji. Komandir odjela Mirko Martinac istog mu je dana zaprijetio da će skupo platiti. Bacili su ga u samicu i dali okovati. Jedne od sljedećih noći nekoliko ga je stražara tuklo i mučilo. Supatnici iz susjednih samica i ćelija slušali su krvavu dramu. Čuli su Zvonkove jauke i povremene povike: Živjela Hrvatska! Živjela Hrvatska! Bilo je to 13. travnja 1949. U Knjizi umrlih zatvora u Lepoglavi upisano je da je Zvonko umro od srčane bolesti. Sredinom pedesetih Zvonkov je otac uspio – čudom, jer inače nikada nije bilo moguće – dobiti dopuštenje da Zvonkove posmrtne ostatke prenese u Podturen. Prilikom novog pokopa bilo je moguće na Zvonkovim kostima uočiti slomljenu lubanju, a i lomove na obje cjevanice.
                                                                Vjekoslav Balin
Vjekoslav BalinVjekoslav Balin odrastao je u Šibeniku, bez oca, s majkom, braćom Markom i Tomislavom te sestricom Adelom. Otac je tijekom rata odveden u koncentracijski logor u Italiju, pod optužbom da pomaže partizane. I sam je Vjekoslav u ranoj mladosti pristajao uz komuniste. Kao mladić je čak kraće vrijeme bio i član Partije, no ubrzo se gorko razočarao. 1956. on u Jugoslaviji više nije vidio nikakvo dobro, te se s nekoliko prijatelja odlučio na bijeg preko Jadrana, u Italiju. U Italiji je uspio nastaviti školovanje. U Rimu je uspješno studirao kiparstvo.
U Italiji se Vjekoslav približio hrvatskoj političkoj emigraciji te je počeo sudjelovati u borbi za slobodnu Hrvatsku. Bio je nadaren i izvanredno odlučan čovjek. Kada bi nešto odlučio, čvrsto se kretao svojim putom. Tijekom sljedećih godina čak mu je npr. u nekoliko navrata uspjelo ilegalno doći u Domovinu. Nažalost, 1958. biva prokazan te uhićen.
Udba ga je osam mjeseci držala u svom centralnom zatvoru u Beogradu, radi posebnog interesa bezbednosti nekih lica, a da obitelj uopće nije znala gdje je. Zatim ga je u tajnom procesu u Šibeniku osudila na devet godina strogog zatvora te otpremila na Goli otok. Dinko Jonjić, supatnik iz tog vremena, posvjedočio je da je Vjekoslav na Golom otoku bio strahovito zlostavljan te da se njegovo preživljavanje mora smatrati čudom. Godinama je morao prenositi kamenje, vukući pod pritiskom nevjerojatne terete trčećim korakom.
Nakon šest godina Golog otoka Vjeko je premješten u Staru Gradišku. Njegova se patnja tamo samo nastavila. Upravitelj kaznionice Mirko Uzur odmah ga je bacio u samicu te mu najavio: “Ne ćeš Ti odavde izmaći živ”.
Dr. Anđelko Mijatović, Vjekin supatnik, posvjedočio je: Vjeko je bio vrlo inteligentan, obrazovan, elokventan, svi su znali da je akademski slikar. Razgovarao sam s njim dan ili dva prije negoli je zadnji put odveden u samicu. Rekao mi je: Imam još sedamnaest i pol mjeseci kazne. Kada bi me tada pustili, imao bih 34 godine. I najviše bih volio kada bih tada mogao započeti studijem matematike. No, ja osjećam da se to nikada ne će dogoditi. Ja odavde ne ću izaći živ …
Anđelko Mijatović bio je u rujnu 1965. i sam u samici. Vjeko je bio zatvoren u samici do njegove, odnosno njihove je ćelije dijelio prostor gdje su se praznile kible i uzimala voda. Da je Vjeko tamo, znao je po tome što je čuo stražara Miloša – gotovo svi stražari u Staroj Gradiški bili su Srbi – kako ga zazivlje imenom.
Anđelko Mijatović više je puta slušao pendrečenje … A 14. srpnja, oko 16 sati čuo je podmuklo udaranje …. I jecaje …
Fra Rudi Jerak, koji je u to vrijeme također bio zatvoren u kaznionici u Staroj Gradiški bio je zadužen pokupiti odjeću mrtvoga Vjeke – Vjeko je na zatvoreničko groblje bio odnesen bez odijela. Fra Rudi je kasnije posvjedočio da je ispod krvavog stola na kojem je dan ranije ležalo Vjekino tijelo pronašao tri vratna kralješka. Stavio ih je u džep, da ih zaštiti od oskvrnuća. Uspio ih je zakopati tijekom jedne šetnje ….
Među zatvorenicima je vladalo uvjerenje da je Vjeku ubio Marko Kozarac, Srbin iz mjesta Kozarca u Podkozarju.
Čuli su Zvonkove jauke i povremene povike: Živjela Hrvatska! Živjela Hrvatska! Bilo je to 13. travnja 1949.
Umiru li s ljudima i povijesne činjenice o njihovim životima ili se ipak o zločinima za koje nikada nitko nije odgovarao treba govoriti kako ne bi pali u zaborav, i kako se nikada više ne bi ponovili, pitanje je koje se provlači svaki puta kada se zagrebe u mučnu i tešku hrvatsku prošlost. Da se o zločinima treba i mora progovarati svjedoči priča o životu i mučeničkoj smrti dvojice mladića- Zvonimira Panića i Borisa Krasovca s kojima se zloglasna Udba obračunala na tlu Hrvatske. Koliko god su njihove priče tužne, toliko je tužna i spoznaja da su oni tek dvojica mladih ljudi s kojima su se na ovaj i slične načine obračunavali. Većina ubojstava dogodila se u kaznionocama, četrdesetih i pedesetih godina. Žrtve su bili politički zatvorenici, ali bilo je ubojstava i van kaznionica, i to sve do konca sedamdesetih.
                                                                    Boris Krasovac
boris-krasovacBoris Krasovac bio je rodom iz Dubrovnika. Imao je četvoricu braće: Srećka, Franu, Tončija i Andra. Tonči je bio Borisov brat blizanac. Otac, Frano Krasovac, imao je urarsku radnju kod Crkve sv. Vlaha. Bio je zadužen za održavanje sata na Gradskom zvoniku. Obitelj je bila pobožna, vezana za crkvu. Boris je bio veseo mladić, volio se kupati i provoditi svoje slobodno vrijeme u društvu prijatelja. Bio je pametan, nadaren, cijenjen i omiljen među vršnjacima Boris je rođen 1925. Na kraju rata imao je dvadeset godina. Svom je gradu pisao stihove: Moj grad sada spi, teško i umorno spi… U pjesmi Iza rešetaka, koju je spjevao kasnije, u zatvoru, pjevao je: Svako večer kada mraci/ Sa čempresa slazu/ I sijene iz skrovišta/ I kuteva plazu / Leandri i čempresi šušte/ Pjesmu punu tuge i boli/ Kao da kor anđela/ Za nesretni moj narod moli … Obitelj Krasovac je stvaranje Jugoslavije dočekala u velikoj tuzi. Sin Frano, koji je bio hrvatski vojnik te se povlačio, ubijen je na nepoznatom mjestu u Sloveniji. Drugi sin, Tonči, Borisov brat blizanac, preživio je Križni put, i to u maršu smrti koji je išao sve do Požarevca u Srbiji. Boris je bio pun snage i rodoljublja. Razmišljao je kako pomoći zarobljenoj domovini. I zato se, kada su komunisti raspisali izbore, odlučio pokušati suprotstaviti, i to tako da na izborima organizira nastup HSS-a! Partija je odmah shvatila da je sposoban i da im je opasan. Udba je odlučila da ga treba ukloniti. Falsificirala je oštar protujugoslavenski letak i pripisala ga Borisu. Posljedica je bila – smrtna presuda. Umjesto na studij, na Sveučilište u Zagreb, Boris je dospio u Lepoglavu. U zadnji je čas pomilovan. Osuđen je na dvadeset godina teškog zatvora.
Strašni uvjeti u zatvoru natjerali su u srpnju 1948. nekoliko lepoglavskih zatvorenika da pokušaju pobjeći. Stražari su s tornjeva prema bjeguncima otvorili jaku vatru, no jednako tako i po zatvorenicima iz tzv. crnog bataljona, koji su u dvorištu tucali kamen. Pucali su prema njima i ubili devetoricu. O događaju je, devedesetih godina, svjedočilo nekoliko preživjelih zatvorenika. Danas je još živ svjedok dr. Augustin Franić. Živi u Dubrovniku. Boris je bio lakše ranjen u bedro, od metka koji se odbio o kamen. Jedan mu je zatvorenik, veterinar, potajice povio ranu, koliko je bilo moguće. Nažalost istoga dana navečer stražari su prolazili ćelijama i pitali o ranjenima, jer da će ih odvesti na liječenje. Borisov zatvorski supatnik Lujo Pešović nije se javio, no Boris jest. Stražari su ga istog trenutka zgrabili te odvukli u susjednu ćeliju. Počeli su ga silovito tući željeznim šipkama. Zatvorenici koji su preživjeli Lepoglavu kasnije su svjedočili o Borisovim zadnjim kricima…
U Dubrovniku se nad obitelj Krasovac nadvio crni mrak. Rodbina i susjedi se sjećaju da je majka izlazila još samo do crkve Domina, koja je tik do kuće obitelji Krasovac. Sva imovina obitelji Krasovac uništena je 6.12. 1991. za vrijeme srpskog bombardiranja gradske jezgre. O sudbini Borisa Krasovca na osobit je način svjedočio dr. Hrvoje Kačić, odvjetnik, sada u Zagrebu.PUMB-RIP

1 comment:

WALKIN´ SHOES - STUMBLIN´ IN (Cover)