Branimir Branko Jelic-VJEČNA MU SLAVA I HVALA ZA SVE ŠTO JE UČINIO ZA NEZAVISNU DRŽAVU HRVATSKU.

Branimir Jelic

Branko Jelic rodio se Donjem Docu kraj Omiša 1905. godine. Rodio se kao cetvrto dijete od osmero u obitelji Ike (Ivana) Jelica i Ive Jelic rod. Simunic.[1] Pucku školu pohada u rodnom mjestu od 1911. do 1915. godine a u Splitu klasicnu gimnaziju na kojoj je maturirao 1923. godine. Nakon završene gimnazije odlazi u Zagrebu gdje upisuje studij medicine i ostaje sljedecih pet godina. Vec od dackih dana djeluje politicki a djelovanje nastavlja i u Zagrebu tijekom studija. Jelic se aktivirao u Hrvatskoj pravaškoj revolucionarnoj omladini (HPRO), koja je djelovala u okviru Hrvatske stranke prava od 1926. godine kada je pokrenut i njezin organ Starcevic. Pocetkom listopada 1928. godine osnovano je društvo Hrvatski Domobran koje je pod plaštom legalnog športskog društva trebalo vježbati omladince za ilegalne borbene akcije. Ne dobivši dozvolu za legalno djelovanje društvo ipak nastavlja potajno okupljati omladince i pripremati ih za teroristicke aktivnosti.[2]

Iz knjige Hrvoja Matkovica Povijest Nezavisne Države Hrvatske: Aktivnost pravaške omladine došla je do izražaja u demonstracijama 1. decembra 1928. povodom proslave 10-godišnjice ujedinjenja. Naime, na toranj zagrebacke katedrale, u trenutku okupljanja viših oficira i državnih službenika, izvješene su dvije crne i jedna hrvatska zastava. Obje crne zastave su pale na okupljene uzvanike pred ulazom u katedralu. Kada je policija uhitila dva omladinca (sudionika incidenta), te ih sprovodila do policijske postaje, došlo je u Petrinjskoj ulici do sukoba s grupom demonstranata i krvoprolica. Organizatori te akcije Branimir Jelic i Gustav Percec tada su ilegalno napustili zemlju.

Nakon organiziranja demonstracija Jelic odlazi u Graz gdje nastavlja i završava studij medicine.

Emigracija

Prije Drugog svjetskog rata

Jelic se u emigraciji prikljucio pokretu Ante Pavelica i dobija položaj poglavnog pobocnika i mogucnost politickog djelovanja medu hrvatskim iseljenicima u Europi te Sjevernoj i Južnoj Americi. U jednom od svojih zapisa bilježi osobno videnje prijelomne odluke o novom pokušaju internacionalizacije hrvatskog pitanja i odlasku u politicku emigraciju: "Vodstvo hrvatskog domobranskog pokreta odlazi u inozemstvo, da od tamo vodi daljnju borbu, jer je to u domovini zakonito bilo nemoguce. Borba izmedju krvavog Aleksandar-Živkovicevog režima i domobranskog pokreta, koji se onda prozvao domobransko-ustaški, biva sve žešca i dobiva cisto revolucionarni karakter. Kasnije Jelic odlazi u Južnu Ameriku gdje organizira Hrvatski Domobran, zatim to isto cini i u Sjevernoj Americi. Po drugom dolasku u SAD u veljaci 1939. godine biva interniran 56 dana a nakon kampanje americkih Hrvata i nekih americkih politicara, otvorenog pisma predsjedniku SAD-a Franklinu D. Rooseveltu bio mu je dopušten ulazak u SAD. U listopadu 1939. godine prilikom povratka u Europu britanske tajne službe skidaju ga s talijanskog broda Conte di Savoia u Gibraltaru i interniraju na otoku Man u Irskom moru, gdje je, uz povremena prebacivanja u druga mjesta zatocenja, boravio od lipnja 1940. godine do prosinca 1945. godine.

Nakon Drugog svjetskog rata

Nakon Drugog svjetskog rata Jelic nastavlja politicku djelatnost i borbu za samostalnu Hrvatsku.

Godine 1949. dolazi u Njemacku, u München, gdje 1950. godine osniva Hrvatski narodni odbor te pocinje izdavati novine Hrvatska Država. Kao predsjednik HNO sudjeluje na Svehrvatskom Kongresu održanom u New Yorku od 29. kolovoza do 2. rujna 1962. godine, iz kojega proizlazi prvo Hrvatsko narodno vijece pod predsjedanjem dra Ibrahimbega Džinica.

Povjesnicar dr. Jere Jareb je prikupio, uredio i bilješkama popratio Jeliceve pisane uspomene i memorijalne clanke te ih objavio kao Politicke uspomene i rad dra Branimira Jelica, 1982. godine.

Ubojstvo

Još za vrijeme Kraljevine Jugoslavije Beograd je razmišljao o ubojstvu Branka Jelica, Milan Stojadinovic u svojim je memoarima napisao kako je knez Pavle Karadordevic namjeravao zatražiti od Hitlerove vlade izrucenje Jelica, da bi ga, prilikom transporta za Jugoslaviju, izbacili iz zrakoplova negdje nad Karavankama u Sloveniji. Nakon pokušaja otmice 1950. godine u Düsseldorfu i atentata 10. rujna 1970. godine u Berlinu, kada je lakše ranjen od postavljenog eksploziva, UDBA organizira drugi pokušaj bombaškog atentata, 5. svibnja 1971. godine, postavljajuci bombu pred ulazom u Jelicevu lijecnicku ordinaciju. Jelic je zadobio teže ozljede na nogama i desnom ramenu a njegova tajnica Waltraud Gorski zadobila je lakše povrede. Prebacen je u berlinsku bolnicu gdje je dva dana kasnije, 7. svibnja 1971. godine, ponovno pokušan atentat na njega. Dragica Jeremic pokušala je uci u Jelicevu bolesnicku sobu ali je od policije sprijecena a kod nje je pronaden pištolj s prigušivacem i nekoliko rucnih bombi.Nakon izlaska iz bolnice Jelic se odselio na sigurnije podrucje, u München, da bi umro 31. svibnja 1972. godine od posljedica trovanja.
POCIVAJ U MIRU BOZIJEM NAS VITEZE.ZDS