Friday, December 16, 2016

Ante Bruno Bušić (Donji Vinjani kraj Imotskog, 6. listopada 1939.Pariz, 16. listopada 1978.), zagovornik demokratske suverene i slobodne Hrvatske. Bio je domoljub, disident, književnik, povijesni istraživač, karizmatični prognanik 1970-ih godina i politički vođa hrvatske emigracije.
Bruno Bušić ubijen je 16. listopada 1978. godine u Parizu. Ubio ga je plaćeni ubojica Službe državne sigurnosti (UDBA), zloglasne jugoslavenske tajne policije.[11] Bio je pokopan na pariškom groblju Père-Lachaise.
Ja, skoro prosjak, duh slobode širim,
Pa ma i nemo na svom grobu svijeću,
Ja neću, neću, neću da se smirim.
Ko svježi vjetar u sparinu pirim,
A kada umor svlada duše lijene,
Na otpor trubim ja, trubač sa Seine!
Zvonko Bušić rođen je 1946. godine u hercegovačkom selu Gorica, a gimnaziju je završio u Imotskom kada je dobio nadimak Taik kojim ga zovu i pamte svi njegovi mještani. Maturirao je u Zagrebu, a s dvadeset godina emigrirao u Beč na studij slavistike i povijesti. U Beču je tri godine kasnije, 1969. upoznao američku studenticu Julienne Eden Schultz, koja je usavršavala znanje njemačkog jezika. Počivao u Miru Božijem, dragi naš Zvonko!
Zvonko Bušić s nama je!

Sunday, December 11, 2016

Elvis Presley, Martina McBride - Blue Christmas


STJEPAN ĐUREKOVIĆ JE U SVOJIM DJELIMA RAZOTKRIO MEGA PLJAČKE UDBE (donosimo rijetku brošuru “Kako Jugoslavija pljačka Hrvatsku”, koju svaki Hrvat mora pročitati)

   
stjepan-i-damir-durekovic
Stjepan i Damir Đureković (otac i sin likvidirani od strane UDBE)
    Najkomičnije je za raspad Jugoslavije kriviti nacionaliste, ustaše, četnike, baliste, kada su finacijske tokove novca u bivšoj Jugoslaviji držali bankari, udbaši, najviši funkcioneri KPJ, koji su isisavali novac iz zemlje, zaduživali zemlju, kao što to danas isto rade i deponirali su novac u vodećim finacijskim ustanovama svijeta.
Kada smo kod Đurekovića i procesa protiv Perkovića i Mustača, fascinantna je jedna stvar. Ni tijekom afere zvane Lex Perković koju je kreirao Tedeschijev prijatelj Zoran Milanović, ni nakon svih ovih godina suđenja i na kraju presude Udbašima, nitko se nije sjetio u RH tiskati knjigu zbog koje je Đureković, među inim, dobio sjekiru u glavu. Dapače, tražio sam je po knjižnicama, po antikvarijatima…, tek prošli tjedan uspio sam doći do nje gotovo “ilegalnim” putem, kao da tražim Rushdijeve “Sotonske stihove” po Teheranu. I ta činjenica govori mnogo…
Stjepan Đureković  mega pljačke  jako lijepo i temeljito pojašnjava, pa mi postaje kristalno jasno zašto je UDBA toliko žurno nastojala likvidirati Đurekovića iako on nije bio ustaša niti desno orijentirani imigrant. UDBA se bojala kako bi istina o mega pljačkama u bivšoj Jugoslaviji mogla uzeti maha, a toliko se bojala da i nakon likvidacije Đurekovića strah nije prestajao pa su otišli i korak dalje te su likvidirali i njegovog sina Damira iz istog razloga da se zakopa “Istina”. I tako otac i sin dadoše živote za istinu, da nema Đurekovićevih djela za mnogo toga se nikad ne bi saznalo i hvala mu na tome. Pošto se ovdje radi o vrsnom privrednom stručnjaku koji je imao uvida u srž jugoslovenske privrede dao sam si  za pravo da kratku brošuru “Kako Jugoslavija pljačka Hrvatsku“, (koju je izdalo uredništvo “HRVATSKE DRŽAVE”), pretipkam i učinim vama dostupnom jer je jako rijetka i nisam je uspio nigdje pronaći u digitalnom obliku.
grob
Spomenik Đurekovića
Znam da mnogi nemaju vremena za pročitati sva djela Đurekovića, mada bih im to preporučio, no mislim da bi svako trebao pročitati ovu kratku brošuru od par stranica da mnogi shvate koji još nisu “da se i prije kralo al se nije znalo”, te da je Hrvatska u bivšoj Jugoslaviji bila glavna krava muzara a Srbija grabežljivi parazit.

Brošura: KAKO JUGOSLAVIJA PLJAČKA HRVATSKU

Autor: Stjepan Đureković
Brošuru izdalo uredništvo “HRVATSKE DRŽAVE”

HRVATSKU PLJAČKAJU NA BESKRAJ NAČINA

 
Kada Hrvati govore o pljački svoje domovine, tada ponajviše misle na devize koje moraju predavati Beogradu. Međutim, to sa devizama je samo jedan vid pljačke i to ne onaj najteži. Ne samo što je tih vidova pljačke jako mnogo nego mnogi među njima nanose Hrvatskoj veću, materijalnu štetu nego što predstavlja pljačka njezinih deviza.
I to tako traje već 38 godina, a da za to cijelo vrijeme hrvatski komunistički rukovodioci ni okom nisu trepnuli gledajući tu pljačku (izuzev 1970-71. kada su Mika Tripalo i Savka Dabčević sa nekoliko svojih suboraca digli glas, iako su i oni sagledali samo neke vidove pljačke Hrvatske). Razmjere pljačke Hrvatske u razdoblju 1918-41. od strane srpske kraljevske dinastije su prave mrvice u odnosu na ono što se događa poslije 1945. pod komunističkim Titovim režimom. A poslije Titove smrti, razmjeri pljačke Hrvatske se još i povećavaju.
Da bi smo dobili bolji pregled svega toga, obradit ćemo svaki vid pljačke posebno.
DEVIZE
Kod deviza Hrvatska je pljačkana ne samo s time što mora veliki dio svojih deviza slati u Beograd nego još k tome dobiva nerealnu protuvrijednost u dinarima.
Dugo godina poslije rata Hrvatska je morala davati Beogradu čak 100% deviza koje je ostvarila izvozom roba, stranim turizmom i radničkim doznakama, kao i doznakama ekonomske emigracije. Nakon privredne reforme 1965. postotak ostvarenih deviza ostajao je poduzećima različito prema godinama, jednom malo manje jednom malo više. Prošle godine, recimo, od ostvarenog izvoza poduzećima je ostajalo 23%, a ove godine bi trebalo ostati nešto više, iako se još točno ne zna koliko.
Međutim, Hrvatska je najviše pljačkana kod deviza ostvarenih od stranog turizma i radničkih doznaka, kao i deviza koje banke otkupljuju od stranaca. Dok od stranog turizma i radničkih doznaka, Hrvatskoj ostaje svega 50%, Srbiji 75%, a Crnoj Gori čak 100%. Koliki su razmjeri te pljačke, vidi se tek onda kada se zna da Hrvatska daje oko 50% od svih radničkih doznaka, te 70% od stranog turizma cijele Jugoslavije.
Nadalje, Hrvatska kao glavni opskrbljivač Jugoslavije sa devizama, teško je pljačkana i putem konstantnog nerealnog tečaja dinara. Naime, vrijednost dinara je od rata na ovamo umjetno precijenjivana od aktera u Beogradu između 20 i 80%, tj kako već koje godine. Na primjer, 1965. dinar je u jednom danu devalviran za 66%, iako ni sa time nije još postavljena realna vrijednost dinara, jer su ekonomisti predlagali devalvaciju u visina 80%. Koliko je dinar izgubio na vrijednosti vidi se po tome što je lipnja 1980. službeni tečaj za 1 DM bio 12 dinara a danas je 33 dinara, USA dolar je skočio od 27 na 83 dinara. Slično je i sa svim ostalim čvrstim valutama u odnosu na dinar. A u prometu deviza između poduzeća, plaća se dolar čak između 160 i 200 dinara! Samo u proteklih godinu dana dinar je po službenom tečaju izgubio vrijednost za 60%, a po stvarnoj svojoj vrijednosti je izgubio znatno više.
I baš ta razlika između stvarnog i službenog tečaja, a devize koje Hrvatska šalje u Beograd plačaju joj se po službenom tečaju, predstavlja svake godine basnoslovne gubitke za Hrvatsku.
No već u uvodu sam napomenuo kako preko deviza  Hrvatska nije potpuno opljačkana jer ipak za protivrijednost dobija dinare, doduše znatno manje nego kada bi  postojao realni tečaj dinara, ali ipak nešto dobije. No kod drugih vrsti pljačke koje ću dalje opisati, svake godine mora davati mnogo stotina milijardi, a nikada nije dobila niti će ikada išta dobiti za uzvrat.
DAVANJE U SAVEZNI BUDŽET
Budžet se zove savezni kao da državnu blagajnu svi ravnopravno pune. No, to nije istina, jer savezni budžet financiraju: Hrvatska najviše, pa onda slijedi Slovenija, Vojvodina i tek negdje dolje na dnu su Srbija, Makedonija, Kosovo i Crna Gora, pa i Bosna i Hercegovina.
Po broju stanovnika današnja Hrvatska čini 20,5% od ukupnog stanovništva Jugoslavije, a na njezin teret pada 42% pokrivanja ukupnog saveznog budžeta. Toliko ne bi trebala davati niti kada bi svi hrvatski teritoriji bili u granicama Hrvatske.
SAVEZNI POREZ NA PROMET
Svi proizvodi u “Jugi” opterećeni su tzv. saveznim porezom na promet. On se kreće različito kod pojedinih proizvoda, između 20 i 80% od prodajne cijene. Porez na promet naročito je visok kod naftni proizvoda, alkoholnih pića, duhana, kozmetike i automobila.
Dio tog poreza ide u saveznu blagajnu a dio ostaje republikama za pokriće vlastitih budžeta. No, dok Hrvatskoj ostaje svega 45%, Srbiji ostaje 70%, Makedoniji 90% itd.
NAFTA
Od 3.100.000 tona nafte koliko je Hrvatska proizvela u 1982. god., ostalo joj je svega 1.050.000 tona dok je 2.050.000 tona morala dati drugim republikama za dinare. Budući je potrošnja Hrvatske u naftnim derivatima iznosila 4.200.000 tona, da bi podmirila svoje potrebe morala je uvesti 3.150.000 tona nafte za devize i to naravno za svoje devize koje su joj preostale nakon što ju je Beograd opljačkao odnosno za nedostajuće devize se morala zadužiti u inozemstvu.
Tih 2.050.000 tona koje je morala dati drugim republikama za dinare, koštale su u devizama prošle godine 494.000.000 dinara.
No, tako se “bratski” dijeli samo nafta dok električna struja, ugljen i drvo ostaju na raspolaganju republike u kojoj su proizvedeni. Ako Hrvatskoj treba struje, morala je ogromni novac investirati u elektrane u Obrenovcu i Tuzli, a sada investira i u elektrane na Kosovu. Također je morala investirati 50% u nuklearnu elektranu u Krškom u Sloveniji. Ali to što Hrvatska investira, ne znači da iz tih elektrana dobiva struju badava. Naprotiv, ona ju mora plaćati po tržišnim cijenama.
Također, ako Hrvatska hoće ugljena, tada mora investirati u ugljenokope po Bosni, Srbiji i Sloveniji i za ugljen potom opet plaćati tržišnu cijenu. To što Hrvatska investira u struju ili ugljen samo joj daje pravo da te proizvode kasnije može kupiti po tržišnim cijenama.
DOPRINOS ZA RAZVOJ ZAOSTALIH PODRUČJA
Ne samo što su Makedonija, Kosovo i Crna Gora vrlo glasni kada se vrši pritisak na razvijene republike da svake godine daju stotine milijardi dinara za razvoj zaostalih područja, nego je još glasnija i upornija od svih Srbija. Diže se prava politička hajka protiv onih koji su protiv ove velike pljačke razvijenih krajeva (Hrvatske, Slovenije i Vojvodine) u korist zaostalih pokrajina.
A Srbija je na tom području toliko glasna, jer praktički sav taj novac osim ono nešto što odlazi za razvoj Bosne, služi za industrijski i opće gospodarski razvoj krajeva koje ona smatra da će joj i tako pripasti ako se raspadne Jugoslavija, pa je to isto kao i da sav taj novac ide na razvoj Srbije. Uostalom, Kosovo je i tako u sastavu republike Srbije, a Crnu Goru Srbija smatra vještačkom tvorevinom koja u svakom slučaju njoj pripada. Pa i ono što odlazi od tih sredstava u Bosnu i Hercegovinu, Srbija smatra ako ne baš potpuno svojim teritorijima, a onda barem u onom najvećem dijelu tih teritorija.
Iako Hrvatska sa svojim današnjim osakaćenim granicama, čini 20,5% stanovništva Jugoslavije, od ukupnih sredstava tog Fonda za razvoj zaostalih područja ona mora davati 44%! Taj novac Hrvatska također nikada neće dobiti nazad, osida danas-sutra kada postane slobodna država, podnese odštetni zahtjev onima koji su je godinama pljačkali. Takav odštetni zahtjev bi trebala podnijeti i za sve one druge vidove pljačke koji su naprijed pobrojani po drugim osnovama.
FEDERALNI FONDOVI
Prvih dvadeset godina Titove Jugoslavije svi prihodi su odlazili u Beograd i tamo su se raspodjeljivali prema milosti vladajućih Srba. Naravno, oni su od toga ostavljali sebi najveći dio a drugima su davali mrvice.
Tako se formirao ne samo savezni budžet nego je stvoreno i mnogo federalnih fondova kojima su opet dirigirali Srbi. Iz tih fondova su se gradile nove tvornice, ceste, željezničke pruge, palače savezne vlade, Beograd kao glavni grad Jugoslavije itd. No, iz tih fondova je samo po koja mrvica dopala  Hrvatskoj, iako su svi oni stvoreni prvenstevno pljačkom Hrvatske.
Doduše, većina tih fondova je posljednjih godina likvidirana, ali su oni odigrali veliku ulogu u pljački Hrvatske i izgradnji Srbije i drugih krajeva koje Srbija smatra svojom prćijom.
FEDERALNE BANKE I REEKSPORTERI
Pored spomenutih federalnih fondova, stvorene su sljedeće federalne banke: Jugoslovenska investiciona banka, Poljobanka i Jugobanka. Kapital su tobože dale sve republike, ali prema svojoj ekonomskoj snazi opet je glavna težina pala na Hrvatsku.
Te federalne banke su također radile prvenstveno u korist Srbije i eventualno onih krajeva koje Srbija smatra svojom prćijom.
Nakon privredne reforme 1965., te federalne banke su prestale biti federalne već se pretvoriše u srbijanske banke, pa su tek od tada mogle raditi bez ikakvih obzira prema drugim republikama. Sav njihov kapital je od sada služio isključivo Srbiji.
Doduše, nakon tzv. novog Ustava od 1974. god., dio tog kapitala je razdijeljen na sve republike, ali što to vrijedi kada je putem njih Srbija skoro 30 godina pljačkala druge republike a osobito Hrvatsku i Sloveniju. Za tih 30 godina Srbi su postigli što su htjeli, pa su one preostale mrvice baš mogli i razdijeliti kako bi prestala kritika na račun njihove pljačke. A ono što je bilo predhodni 30 godina, kaže se: pojeo vuk magare!
UDB-a je prvih godina poslije rata osnovala velika reeksportna poduzeća sa sjedištem u Beogradu: Genex, Inex, Granex, Progres i Centroprom. Naravno, stvorena su ne-srbijanskim kapitalom nego prvenstveno kapitalom Hrvatske i drugih razvijenih republika koje su davale glavni doprinos saveznom budžetu.
Ta reeksportna poduzeća su služila kao izvor deviznih prihoda UDB-i za plaćanje stranih špijuna, ubojica Hrvata, nabavu moderne prislušne i druge tehnike itd. No pod pokroviteljstvom UDB-e, ta poduzeća su se ubrzo razvila prigrabivši glavne tokove vanjsko-trgovinskog poslovanja cijele Jugoslavije. Zagreb, koji je prije rata bio glavno trgovačko i bankarsko središte (kao i industrijsko) u cijeloj Jugoslaviji, nakon rata postaje skoro nula, a glavna trgovina (i to ne samo međunarodna), te bankarstvo, -bilo je prenijeto u Beograd.
Isto tako, vrlo ubrzo kao kao što one federalne banke postadoše banke republike Srbije, tako i ova reeksportna poduzeća postadoše čisto srbijanska poduzeća ubirući vrhnje iz cijele privrede Jugoslavije.
UVOZNE DOZVOLE
Najljepša zarada postiže se u Jugoslaviji na uvozu. Tko dobije uvoznu dozvolu, taj basnoslovno zarađuje. A ceh plaća cijela Jugoslavija. Naravno, uvozne dozvole nisu dobivala poduzeća iz Hrvatske kao što su Astra, Kemikalija ili Ina nego beogradski Genex, Inex, Centroprom, Hempro, Granex, Progres itd.
Ta praksa traje još i danas pored svih prosvjeda poduzeća iz Hrvatske. No, federalna administracija uvijek preferira poduzeća iz srbije služeći se najraznovrsnijim smicalicama da bi sva druga a prvenstveno hrvatska poduzeća onemogućila na području uvoza i izvoza roba.
UNOSNI POLOŽAJ NA RAZINI FEDERACIJE
U federalnim organima vlasti, a oni su jako mnogobrojni i imaju veliki broj namještenika, Srbi i Crnogorci čine 95% svih zaposlenih. To su sve dobro plaćena mjesta, a osim toga je za tu birokraciju izgrađeno desetak tisuća luksuznih stanova na teret saveznog budžeta  (čitaj: pretežno na račun Hrvatske). Za ovu gospodu je na teret saveznog buđeta izgrađeno i dvadesetak hotela da bi mogli udobno ljetovati ili se zimi skijati.
Osim toga u džepove tih federalnih činovnika godinama se slijevaju ogromni prihodi u obliku mita. Naime, ako jedno hrvatsko poduzeće želi da mu se ipak nešto pozitivno riješi, mora toj gospodi davati mito u najraznovrsnijim oblicima. Često su to skupocjeni pokloni, a ponajčešće su to stalni mjesečni honorari.
Oko 80% personala po jugo-ambasadama i konzulatima su još i danas Srbi i Crnogorci. A prvih tridesetak godina u komunističkoj Jugoslaviji su činili čak 90% od ukupnog personala u tim službama. Budući ta gospoda imaju vrlo visoke prihode, na odmet je čak i govoriti kako je to također vrlo uspješan vid pljačke Hrvata i drugih potlačenih naroda Jugoslavije.
To isto vrijedi i za dominaciju Srba u oficirskom koru, policiji, UDB-i itd.
I ne samo što ti Srbi u federalnim organima vlasti, vojsci, diplomaciji itd., žive na visokoj nozi, imaju luksuzne stanove, kuće za odmor i razonodu, skupocjene automobile, nego su oni osigurali eksploataciju potlečenih naroda i za budućnost, jer su se već pobrinuli i za svoju djecu, pa čak i rođake, da i oni svi dobiju unosne položaje.
PORESKI SUSTAV
Privatni poljoprivrednici, pa i obrtnici u Hrvatskoj plačaju znatno više poreza nego u Srbiji, pa je i to dio opće pljačke hrvatskog naroda.
POTRESI I DRUGE PRIRODNE NEPOGODE
Potresi u Skoplju, Crnoj Gori i Banja Luci, saniraju se u načelu na teret svih republika. Međutim, u praksi Hrvatska opet mora dati najviše i to daleko najviše u odnosu na broj svojih stanovnika.
Karakterističan u tom pogledu je potres u Crnoj Gori za čije otklanjanje je na teret Hrvatske pala skoro polovica svih sredstava. Istodobno, za potres koji je pogodio i Dubrovnik, nije se smjelo ni pisnuti.
A u tom saniranju posljedica potresa se toliko pretjeralo da se u trostrukom iznosu nadoknadilo ono što je porušeno, pa je poderano Skoplje zatim postalo moderni velegrad, a to isto se dogodilo i u Crnoj Gori. Nije slučajno što onda Makedonci i Crnogorci govore “Daj nam Bože , barem još jedan potres”! Drugim riječima, opet Hrvatsku treba debelo opljačkati.
Jedino ne treba žaliti ona sredstva koja je Hrvatska dala za nastradalu Banja Luku, iako je i tu baš opet opet ona dala lavovski dio, jer to je teritorij Hrvatske. No, Banja Luka i okolica su se neusporedivo manje okoristili potresom nego Makedonci i Crna Gora.
Isto tako, hrvatska poduzeća i radnici morali su davati dosta sredstava i nakon raznih poplava Kragujevcu, Pomoravlju itd. A tko je dao za poplavljeni Zagreb? Nitko, osim samih Hrvata.
NASELJAVANJE STRANACA U HRVATSKOJ
Hrvati ne odlaze u Srbiju da bi se tamo naselili i dobili radna mjesta. Niti to žele niti mogu tamo dobiti mjesta, a još manje kakve unosne položaje.
Međutim, Srbi masovno dolaze u Hrvatsku i to ponajčešće ne da postanu radnici nego si biraju unosne položaje u policiji, državnoj upravi, pa i poduzećima. Koliko samo ima Srbijanaca direktora, šefova u tvornicama, šefova u općinama, šefova u policiji, sudaca, pa namještenika po ustanovama i tvornicama!
Zbog toga naši Hrvati moraju još više odlaziti u inozemstvo trbuhom za kruhom.
Pored toga u Dalmaciji i Istri su Srbijanci pokupovali najljepša gradilišta i tamo izgradiše kuće. Neke krajeve u Dalmaciji čak prozvaše mala Srbija.
Slovenci također rado dolaze živjeti u Hrvatsku, ali je vrlo malo Hrvata otišlo u Sloveniju. Slovenci su isto tako napravili mnogo kuća na našem Jadranu.
Ova infiltracija stranaca u Hrvatsku je također vrsta pljačke našeg naroda, jer pored toga što Hrvatska ima svoju armiju radnika koja se potuca po svijetu, jer nisu mogli dobiti posla kod kuće, nego ima i oko 250.000 nezaposlenih. Istodobno njihova radna mjesta zauzeše stranci.

Stjepan Đureković

   
Stjepan Đureković
Stjepan Đureković
Stjepan Đureković
Rođenje8. kolovoza 1926.
Smrt28. srpnja 1983.
NacionalnostHrvat
Zanimanjepoduzetnik, publicist, književnik
Stjepan Đureković (Bukovac kraj Petrovaradina, 8. kolovoza 1926.Wolfratshausen, 28. srpnja 1983.), bio je hrvatski disident, poduzetnik, književnik i publicist koji je ubijen od jugoslavenske tajne policije UDBE, u atentatu u Njemačkoj, nakon što je napustio Jugoslaviju.
Ante Paradžik (Ljubuški, 10. veljače 1943. - Zagreb, 21. rujna 1991.), bio je hrvatski političar, dopredsjednik HSP-a, jedan od osnivača i načelnik Ratnog stožera Hrvatskih obrambenih snaga, stranačke vojske HSP-a. Kao student bio je sudionik Hrvatskog proljeća 1971. godine.Paradžik je kritizirao  hrvatsku vlast na čelu sa Franjom Tuđmanom, smatrajući da ne čini dovoljno na obrani Hrvatske. 21. rujna 1991. godine, na povratku sa stranačkog skupa HSP-a u Križevcima, Paradžik je ubijen u pucnjavi hrvatskih policajaca. Policajci su se poslije pravdali time kako su dobili anonimnu dojavu da su u automobilu "martićevci". Ubojice su osuđeni na zatvorsku kaznu ali su ubrzo bili amnestirani od hrvatskoga predsjednika dra Franje Tuđmana.
Blaženi Alojzije Stepinac (Brezarić pokraj Krašića, 8. svibnja 1898. - Krašić, 10. veljače 1960.)[1], zagrebački nadbiskup i kardinal, proglašen blaženim 1998

Sunday, December 4, 2016

TIHA NOĆ - SVETA NOĆ

Tiha noć, sveta noć,
spava sve sanak blag.
Samo Josip i Marija
bdiju dokle Sinak drag
sniva rajski san,
sniva rajski san.

Tiha noć, blažena noć.
Javlja sad neba zbor
svim pastirim sretan čas
svud se ori s neba glas:
dođe Isus spas,
dođe Isus spas !

Tiha noć, sveta noć,
spava sve sanak blag.
Samo Josip i Marija
bdiju dokle Sinak drag
sniva rajski san,
sniva rajski san.

Temptations - Silent Night

IVO ROBIĆ - Rot ist der Wein (Blue Spanish Eyes)

Ivo Robić - La Paloma

Ivo Robic - Buona sera (1958)

Ivo Robić - MORGEN

IVO ROBIĆ - Tiho plove moje čežnje

Ivo Robic confirms authorship of Strangers in the night /Ivo Robić je au...

Ivo Robic - Mit 17 fängt das Leben erst an 1961

Bruce Springsteen w. John Fogerty - Pretty Woman - Madison Square Garden...

Paul McCartney & Bruce Springsteen - I Saw Her Standing There & Twist An...

Mrs. Robinson & Not Fade Away (Live) by Simon & Garfunkel

Emmylou Harris & Mark Knopfler "Red dirt girl" 2006 Verona [FM audio]

The Eagles - Hotel California (High Quality)

Mark Knopfler, Eric Clapton, Sting & Phil Collins- Money for Nothing (Li...

Dire Straits - So Far Away


NEZAVISNA DRŽAVA HRVATSKA (N.D.H.) "(...) Ne očekujem da baš svi ljudi moraju imati istu percepciju Nezavisne Države Hrvatske, ali negirati njeno postojanje, vrhunac je nekorektnosti prema hrvatskoj povijesti, prema civilima i vojnicima koji su vjerovali do zadnjeg daha, da brane svoj dom. Ja sam čvrsto uvjeren da je upravo taj borbeni duh uskrsnuo (...)" (Isječak iz teksta J. Jakovca, unuka djeda lojalnog stanovnika i domoljuba N.D.H. kojegu su ubili partizani na Bleiburgu i Križnom putu, objavljen 2011. pod naslovom "Zašto se prešućuje postojanje NDH" na internetskom portalu 'Dragovoljac' i prenijet u knjizi o povijesti Drugog svjetskog rata, 'WWII: POVIJESNA ISTINA BEZ CENZURE'.
Oni koji su u Republici Hrvatskoj čuvali plamen partizanske baklje iz Jajca, i obilježavali 29. 'novembar', te sanjali o ponovnoj uspostavi Titove Jugoslavije, ujedno parazitski uživajući privilegije hrvatskog sustava trpajući omraženu "ustašku" kunu u svoje džepove, mogli bi zažaliti, ne samo što su s užitkom gledali na odlazak hrvatske mladosti na privremeni rad u inozemstvo odnosno zemlje-članice Europske unije nakon učlanjenja Republike Hrvatske, i na raznorazne načine poticali iseljenje, ponajprije svojim lažima i svojim grabežom, nego i zato što nisu emigrirali iz Republike Hrvatske koju toliko mrze, s prijezirom odbijajući povijesnu istinu o velikosrpskoj agresiji i napadu zločinačke JNA na Vukovar, kojima je žrtva Ovčare svejedna, a hrvatski branitelji teret i smetnja, i koji nisu ni časa čekali da svaki dan govore pozitivno o bivšoj Jugoslaviji i "drugu Titu", mogli bi se jednog dana probuditi u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. To će za njih biti buđenje kao u noćnoj mori, a sreća za Hrvate.
Nezavisna Država Hrvatska, naime, nikada nije kapitulirala niti je prestala de iuro postojati, a uspostavljena je de facto i de iuro proglašenjem u Zagrebu, dana 10. travnja 1941. godine jedinstvenim državno-pravnim povijesnim aktom kao pravo hrvatskog naroda na samoopredjeljenje i samoodređenje. Niti je poglavnik potpisao kapitulaciju, niti je vlada Nezavisne Države Hrvatske potpisala kapitulaciju niti Hrvatski državni sabor, kao ni Hrvatske oružane snage. Titovi jugoslavenski partizani su s prijezirom i mržnjom gledali na N.D.H. koja ih je toliko oslijepila, da nisu tražili nikakvu pismenu kapitulaciju, niti u Zagrebu, niti u Bleiburgu. Zato će N.D.H. jednog lijepog dana samo nastaviti postojati, nakon kratkog proglašenja njene obnove. Čak i da je HOS NDH potpisao predaju, što nije, bila bi ista stvar kao i s Hitlerovom Njemačkom, naime, Njemačka vojska Wehrmacht je potpisala kapitulaciju, iako je to Adolf Hitler bio Vrhovnom stožeru zabranio, ali Treći Reich nikada nije prestao postojati, jer je na osnovu Savezničkih snaga stavljen pod upravu trgovačkog društva Savezna Republika Njemačka d.o.o. u kojemu agencija zvana vlada upravlja s Njemačkom u ime Savezničkih anglo-američkih vlada, i to pravilo je prenijeto i u ugovor Njemačke sa Saveznicima nakon djelomičnog ujedinjenja Njemačke 1990. godine nakon pada Berlinskog zida od 9. studenog 1989.
Kakva je bila N.D.H. i kakva će opet biti?
Nezavisna Država Hrvatska imala je 100.000 četvornih kilometara teritorija, i bila je nešto veća od Islanda, a nešto manja od Irske. Obuhvaćala je hrvatska povijesna i etnička područja koja je uslijed Turskih ratova i agresije Osmanskog Carstva na Jugoistočnu Europu od 15. do 17. stoljeća bila izgubila, izuzev hrvatskog etničkog Međimurja koje su Mađari okupirali 1941. godine, iako vlada N.D.H. nije ovu okupaciju de iuro priznala, i izuzev grada Zadra i Rijeke s otocima koje su jugoslavenske vlasti odstupile Rappalskim ugovorom 1923. godine na osnovi tajnog Londonskog ugovora između britanske i talijanske vlade, a talijanski fašisti okupirali odmah nakon završetka Prvog svjetskog rata. Također, kao što je poznato, N.D.H. nije do 1943. obuhvaćala dio Dalmacije koji je odstupljen od strane poglavnika N.D.H. protuhrvatskim Rimskim ugovorima na pritisak fašističkog vođe Mussolinija i vojne okupacije Dalmacije sa 200.000 vojnika talijanske II armije. Nakon kapitulacije Italije je poglavnik odstupljena područja pripojio u državno-pravnom aktu matici zemlji Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Istra kao većinom hrvatska etnička zemlja u povijesti nije pripadala hrvatskoj državi ali je nakon kapitulacije Italije također pripojena Nezavisnoj Državi Hrvatskoj koja je obuhvaćala povijesnu Bosnu, i Hercegovinu, i cjeloviti Srijem između Dunava i Save do grada Zemuna koji je povijesni hrvatski grad, i koji će to ponovo postati, jer će istočni Srijem sa Zemunom biti pripojen Hrvatskoj, kao što je Krim pripojen Ruskoj Federaciji, s tim da Krimski poluotok nije povijesna ruska zemlja kao što je Srijem hrvatska zemlja, već predstavlja ratnu stečevinu carice Katarine Velike iz sukoba s Osmanskim Carstvom. Oduzeta Boka Kotorska će također biti vraćena Hrvatskoj.
N.D.H. je imala šest milijuna stanovnika, od toga 4 milijuna etničkih Hrvata, i dva milijuna etničkih Vlaha, uz njemačku nacionalnu manjinu, koji su do 1918. bili politički Hrvati nakon čega ih je velikosrpska vlada Kraljevine S.H.S. odnosno Prve Jugoslavije potezom pera pretvorila na osnovi njihove pravoslavne vjere u 'Srbe', ne pitajući ih za mišljenje, i ubrojila u vjernike nove osnovane Pravoslavne Crkve Kraljevine S.H.S.
N.D.H. je imala svoje oružane snage koje su imale kopnenu hrvatsku vojsku sastavljenu od Ustaške vojnice i Hrvatskog domobranstva, koje su činile Hrvatske oružane snage sastavljene i od Hrvatskog ratnog zrakoplovstva i Hrvatske ratne mornarice. HOS je imao svoju pješačku vojsku, svoje topništvo, svoje tenkove, svoje borbene zrakoplove, lovce i bombardere, i brojale su nakon ustroja u proljeće 1942. godine oko 40.000 časnika i vojnika, a 1945. godine 270.000. Glavni grad N.D.H. bio je Zagreb. U Nezavisnoj Državi Hrvatskoj je postojala vjerska tolerancija između katolika, pravoslavaca i muslimana, dok je u uvjetima antisemitizma odnosno progona djelovala židovska vjerska zajednica.
Stanovnici N.D.H. činili su hrvatsku političku naciju bez obzira na vjeru. Obnovljena je i Hrvatska pravoslavna crkva u N.D.H. koja je rascjepkana na tri pravoslavne Crkve djelovala u bivšoj Austro-Ugarskoj Monarhiji do 1918. na području hrvatskih povijesnih i etničkih zemalja. N.D.H. nije imala Ustav, a zakone je donosio poglavnik koji je predsjedavao hrvatskom vladom i donosio uredbe sa zakonskom snagom. Vladalo je ratno stanje u uvjetima Drugog svjetskog rata. Po prvi puta u hrvatskoj povijesti je 1941. godine osnovana hrvatska policija koja se zvala redarstvo na čelu s Ravnateljstvom za javni redi i sigurnost (RAVSIGUR) koje je u prvim mjesecima mlade hrvatske države na sebe preuzelo teret njene obrane od agresije komunističkih partizana, i velikosrpskih četnika, kao što je hrvatska policija na sebe preuzela teret obrane u prvim tjednima i mjesecima Domovinskog rata za hrvatsku nezavisnost i slobodu, 1991. godine, uz oporbeni HOS, i poslije i Zbor narodne garde Z.N.G. koji su poslije postali Hrvatska vojska i Oružane snage Republike Hrvatske. N.D.H. je imala svoje hrvatske medije, to jest krugovalnu mrežu koja se čula na velikim područjima od Sutle do Drine i Drave do Jadrana, i šire, te hrvatsko novinarstvo, i ratnu propagandu, kao i hrvatsku kinematografiju i hrvatsku umjetnost i kulturu u cjelini, hrvatski sport, i hrvatsku diplomaciju. Uz sveučilište djelovala je i Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, koja je prvi puta tako nazvana 1941. godine, s obzirom da je bila osnovana od Josipa Jurja Strossmayera pod jugoslavenskim imenom. U Nezavisnoj Državi Hrvatskoj izdana je cjelovita Hrvatska enciklopedija, što je podvig par excellence. N.D.H. je sklopila cijeli niz, preko 100 međunarodnih i bilateralnih ugovora, a najznačajniji su pristupanje N.D.H. međunarodnom poštanskom prometu, međunarodnoj haaškoj konvenciji o ratovanju i postupanju s ratnim zarobljenicima, i Međunarodnom crvenom križu koji je, npr., obilazio sabirni logor u Jasenovcu, i nije evidentirao masovne zločine, niti genocid, kao što su komunisti poslije u Titovj Jugoslaviji tvrdili. "Na jednoj strani su bile ponuđene kolone brojeva navodnih žrtava N.D.H., a na drugoj strani ležale su kolone kostura [hrvatskih žrtava] koje nam sigurno žele nešto poručiti, vjerojatno NE DAJTE DA NAS SE ZABORAVI!" (J. Jakovac) N.D.H. je imala svoje ratne junake, među njima istaknuti junaci Jure Francetić i Rafael vitez Boban, ali i bezbroj drugih ratnih junaka poginulih u obrani Nezavisne Države Hrvatske od jugoslavenske i srpske agresije. N.D.H. je u ratu protiv partizana i četnika od 1941. do 1945. izgubila 50.000 hrvatskih vojnika koji su pali za obranu slobode i nezavisnosti, i imala je tisuće žrtava među hrvatskim civilima, poglavito među seljacima koji su pali kao žrtve podlih napada četnika i partizana na nenaoružano stanovništvo, često kao žrtve masakra ili pokolja. Stotine hrvatskih zarobljenika palo je samo 1941. žrtvom ubijanja, a do kraja rata su tisuće hrvatskih ratnih zarobljenika pogubljeni. U komunističkom genocidu 1945. palo je žrtvom najmanje 200.000 Hrvata na Bleiburgu i Križnom putu, što ratnih zarobljenika, što zarobljenih hrvatskih civila, uz njemačke ratne zarobljenike i zarobljene pripadnike njemačke naconalne manjine, Volksdeutsche iz Slavonije i Srijema koje su Titovi partizani etnički čistili i odvodili u sabirne logore, neke predavali Crvenoj armiji koja ih je pobila, a nemali broj njemačkih Hrvata su i sami titoisti pobili, ali se broj hrvatskih žrtava kreće vjerojatno na oko pola milijuna palih i ubijenih Hrvata iz Drugog svjetskog rata.
Do danas nema povijesnih dokaza da je u N.D.H. počinjen genocid nad Srbima koji su u ono vrijeme bili pravoslavni Hrvati vlaškog etničkog podrijetla. N.D.H. nikada u Drugom svjetskom ratu nije napala Srbiju, niti ubijala Srbijance, ali srpski dragovoljci jesu prelazili Drinu i sudjelovali među četnicima i partizanima u napadima na Nezavisnu Državu Hrvatsku. Velikosrpski četnički pokret generala Draže Mihailovića imao je 1941. godine gotov plan o etničkom čišćenju 1 milijun Hrvata s područja N.D.H. koje su nakon rata mislili priključiti Srbi u veliku Srbiju, ali nakon 1945. nije bilo potrebe jer je 1943. u Jajcu osnovana Titova Jugoslavija koja je bila duhovna velika Srbija. Međutim, do danas, 2016. godine, jesu pronađeni dokazi o komunističkom genocidu nad Hrvatima u vidu ekshumiranih posmrtnih ostataka hrvatskih žrtava komunizma iz masovnih grobnica u Sloveniji i Hrvatskoj.
Je li N.D.H. bila totalitarna država? Nije, kratko i jasno. Kakav tip države je bila? Bila je narodna, seljačka, i autoritarna država u industrijskim povojima. Bila je država ponosnih Hrvata koji su dali sve i doslovno sve za njenu obranu u Drugom svjetskom ratu i njen opstanak. N.D.H. je bila i država solidarnosti sa svojim saveznicima, poglavito s Njemačkom, i Hrvati su se zajedno borili s Nijemcima na Istočnom bojištu i u Staljingradu, ali i na području Nezavisne Države Hrvatske. N.D.H. je bila antikomunistička država. N.D.H. je bila hrvatska država. N.D.H. nije bila niti marionetska niti kvislinška tvorevina nego narodna država. Njeni hrvatski stanovnici ali i državne vlasti dokazali su u ratu neviđenu solidarnost, ne samo u spašavanju ratnih izbjeglica bez obzira na vjeru i naciju, nego i u Europi jedinstvenoj akciji sakupljanja peticije za oslobađanje iz zatvora i logora uhićenih židovskih civila, što je povijesnim dokazima dokumentirala i evidentirala židovsko-američka povjesničarka Esther Gitman, rođena Sarajka.
N.D.H. je bila, i biti će. N.D.H. nije kao pobijeđena i propala samozvana srpska 'Krajina' nego povijesna država koja je imala svoju tešku prošlost i koja će imati svijetlu budućnost, svoju ustavnu demokraciju, svoju slobodu i nezavisnost, svoju demografsku, duhovnu i materijalnu obnovu, i ravnopravan položaj u međunarodnoj zajednici. Bog i Hrvati!
Dinko Dedić i Marko Franović iz "Projekta Velebit" s gen. Željkom Glasnovićem ispred "malo proširene" zemljopisne karte Hrvatske u definitivno anti-avnojevskim granicama, u Hrvatskom domu u Melbourneu.
Vidim da u prilogu "Gen. Željko Glasnović u Melbourneu" ljudi pitaju zašto on govori po emigaciji a ne po gradovima u Domovini.
Pa probajte ovako lijepo dekorirati govornicu, pa možda dođe. :)

Friday, December 2, 2016

Franjo Tuđman (Veliko Trgovišće, 14. svibnja 1922.Zagreb, 10. prosinca 1999.), bio je povjesničar, akademik HAZU, državnik, prvi predsjednik suverene i samostalne Republike Hrvatske i vrhovnik Hrvatske vojske.
Stjepan Radić (Desno Trebarjevo pokraj Siska, 11. lipnja 1871.Zagreb, 8. kolovoza 1928.), bio je hrvatski političar, književnik, prevoditelj i publicist. Prvi je hrvatski politolog sa svjedodžbom.Jedan je od velikana hrvatske povijesti.
Ante Pavelić (Bradina kod Konjica, 14. srpnja 1889. – Madrid, 28. prosinca 1959.), hrvatski političar i odvjetnik, vođa Ustaškoga pokreta, a kasnije  i poglavnik Nezavisne Države Hrvatske>ZDS<
Ante Starčević (Veliki Žitnik, Gospić, 23. svibnja 1823.Zagreb, 28. veljače 1896.) bio je hrvatski političar, publicist i književnik. Osim politikom, bavio se poviješću, filologijom, književnom kritikom, filozofijom, pisanjem pjesama, dramom, političkom satirom (Pisma Magjarolacah) i prevoditeljstvom. Još za života nazvan je – kao politički vođa i glavni ideolog hrvatskog nacionalizmaOcem Domovine.[1]

Počivali u miru naši heroji!.SJECANJE NA POGINULE BRANITELJE U PAPUKU 1991

Počivali u miru naši heroji!
1460092_225498180962023_637059003_n

GRANICE HRVATSKOG STRPLJENJA Dinko Dedić

GRANICE HRVATSKOG STRPLJENJA
Kad je Marko Jurič, na skupu u Velikoj dvorani Matice hrvatske, ispred Projekta Velebit govorio o samoorganiziranju, onda je na umu imao ovaj i stotine drugih primjera nepoštivanja narodne volje u Hrvatskoj. Nasuprot Juričeva poziva na samoorganiziranje dolaze pozivi na strpljenje. Hrvati su se ustali kad su ih počeli bombardirati, kad su im počeli paliti kuće, silovati žene i bacati djecu u zid. Ako je to granica hrvatskog strpljenja, teško si ga... nama.
————————————————————
Hrvati ovo mogu a ne moraju trpiti. Oni koji su svoje nade polagali u pad Milanovićeve vlade sada na “raspolaganju” imaju već drugu vladu u HDZ-ovoj koaliciji, kojoj je za ministricu kulture imenovana Nina Obuljen, bivša članica Upravnog odbora HAVC-a, impliciranog u financiranje ovog filma s 250,000.00 kuna iz vlasništva hrvatskih građana, datog hrvatskoj vladi da s njim raspolaže u njihovo ime.

Kako je Nina Obuljen, nikada, nikuda i od nikoga izglasana, dobila posao umjesto od naroda debelo podržanog dotadašnjeg Ministra kulture Zlatka Hasangegovića, izvjesno je da vlada nema namjeru poštivati volju naroda.
Otvoreno pismo Koordinacije udruga hrvatskih branitelja i stradalnika iz Domovinskog rata, Ministru vanjskih poslova Davoru Ivanu Stieru, povodom ponovnog prikazivanja ovog filma, ovaj put na kanadskog televiziji, složilo se na cijelu hrpu već ranije uloženih prigovora i protesta, od kojih nije bilo rezultata pa ni za ubuduće neće biti za očekivati.
Determinantan i odlučan odgovor je zapravo već došao imenovanjem Nine Obuljen na ovu visoku funkciju i svi daljnji prigovori ove vrste počinju izgledati beznadežni.
Ja pratim što se u drugim državama radi kad velika većina naroda postavlja zahtjeve na koje se valdajući oglušuju a i živim u jednoj.
Kad vlasti jedne države, uporne pozive na promjenu kursa svoje vlasti uporno ignoriraju, narod u velikim brojevima izađe na javni protest, pa ako vlasti i dalje ustraju u nepoštivanju narodne volje, narod izađe na ulice u još većim brojevima i zaoštri svoju retoriku do granica da ih vlasti više ne mogu ignorirati.
To međutim, u ovom i u cijeloj hrpi još značajnijih i sudbonosnijih nepopularnih odluka vlasti, može ostvarivati samo onaj narod koji se svjestan svoje snage i svojih prava i koji je organiziran.
S obzirom da nije ni jedno ni drugo, čega su vrlo dobro svjesni oni u vlasti, oni su do sada i od sada će ignorirati ovakve pozive, prigovore, upozorenja i zahtjeve.
Kad je Marko Jurič, na skupu u Velikoj dvorani Matice hrvatske, ispred Projekta Velebit govorio o samoorganiziranju, onda je na umu imao ovaj i stotine drugih primjera nepoštivanja narodne volje u Hrvatskoj.
Koliko sam svjestan, u 25 godina pasivnog pritiska na sve vlade koje su se u tom periodu izmjenile, niti jedna nikad nije popustila, uključujući i dugi braniteljski protest pred Ministarstvom branitelja u šatoru.
Nasuprot Juričeva poziva na samoorganiziranje dolaze pozivi na strpljenje. Ja još nikada nisam čuo na strpljenje koje traje desetljećima i generacijama. To više nije strpljenje, nego strahom, nesposobnošću, neodlučnošću ili čime drugim izazazvano pokorno poštivanje odluka s kojima se velika većina ne slaže.
Hrvati su se ustali kad su ih počeli bombardirati, kad su im počeli paliti kuće, silovati žene i bacati djecu u zid. Ako je to granica hrvatskog strpljenja, teško si ga nama.
Prikaži više
Koordinacija udruga hrvatskih branitelja i stradalnika iz Domovinskog rata uputila je otvoreno pismo ministru vanjskih i europskih poslova Davoru Ivi Stieru. Kako tvrde, film '15 minuta - masakr U Dvoru' prikazan je na kanadskoj televiziji.
direktno.hr


Wednesday, November 30, 2016

DobroslavParaga(Zagreb,9. prosinca1960.) hrvatski političar, osnivač Hrvatske stranke prava,

DobroslavParaga(Zagreb,9. prosinca1960.) hrvatski političar, osnivač Hrvatske stranke prava, predsjednik Hrvatske stranke prava 1861 i borac za ljudska prava. U vrijeme Domovinskog rata bio je predsjednik HSP-a te osnivač i vrhovni zapovjednik Hrvatskih obrambenih snagaod1991. do1993.

Projekt Velebit

Projekt Velebit je jedna široka programska politička platforma u Hrvatskoj. Cilj je u procesu normalizacije odnosa u Hrvatskoj potaknuti sve različite kreativne društvene slojeve. Objedinio bi različite nacionalno kreativne, dijelove hrvatskog naroda, ali i hrvatsko iseljeništvo s domovinom. Ova ideja programa ima elemente jednog nacionalnog preporoda "da se Hrvati izvuku iz ove očajne situacije." [1]
Razlog osnivanje Projekta je da u Hrvatskoj od 2000. godine, već petnaest godina dominira svjetonazor rezignacije, svađalaštva, cinkarenja, bježanja od odgovornosti s puno gorčine i frustracija, koje su sve veće svakog dana. Jedini obrambeni mehanizam postala je jedna beskrajna dijagnostika problema, što znači da svi pričaju što bi trebalo učiniti, a nitko ništa ne poduzima. U Hrvatsku sve i javne i interne rsprave na tu temu svode se na beskonačno ponavljanje i prepričavanje raznih političkih apsurda, suludih situacija, "čuđenje kako je to moguće, a na osobnoj razini iščekivanje da netko treći ili peti to promijeni i konačno započne proces popravka svih ludosti ove naše hrvatske stvarnosti." Hrvatski javni prostor, naprotiv obiluje medijskim nasiljem, prijetnjama i zveckanjem oružjem. Politička nekultura nije djelo bezopasnih, tobože satiričnih ili ciničnih, slobodnih izričaja pjesnički nadahnutih političara, javnih djelatnika ili novinara, kako se to pokušava prikazati, nego drski pokušaj zastrašivanja i demonstriranja sile s tko zna kakvim krajnjim ciljevima i planovima. Hrvatski narod si ne smije dopustiti benevolentno promatranje ili destruktivni pacifistički stav. Današnji naraštaj nalazi se pred odgovornošću očuvanja projekta krvavo izborene države u koju su prethodne generacije uložile krv i znoj. Zato je osmišljen Projekt Velebit kao posljedica nacionalne potrebe, kao ideja koja će ponuditi odgovore. [2]


HRVATSKA 29. 11. 2016.
———————————
Danas je dan koji raznim ljudima simbolizira razne stvari, nekima dan kad su klali svinje, drugima dan kad su klali ljude, trećima ništa.
Države kojoj je stajao kao rođendan više nema ali država nisu samo granice, kako smo to sasvim krivo zaključili kad smo umjesto lustracije provodili aboliciju.
Država su ljudi a ljudi prelaze granice i ponekad prijeđu sve granice, ako im se dozvoli. U Hrvatskoj im se nije samo dozvolilo, nego ih se pozvalo i došli su u stotinama tisuća, u novi poredak, u vlast i sa sobom donijelI pune glave svega što se u njima do tada skupilo, uključujući AVNOJ, Tita i Jugoslaviju.
Pred samo par dana i čudim se da nisu sačekali današnjega, proglašen je za budućeg premijera Hrvatske, Davor Bernardić, koji je u svom pobjedničkom govoru, svoje sljedbenike oslovio na isti način na koji je Tito u Jajcu 29. 11. 1943. oslovio svoje sljedbenike i nekoliko puta se spomenuo da je Hrvatska država utemeljena na simbolici AVNOJ-a, dok su razdragani sljedbenici, baš kao i 29. 11. u Jajcu, skandirali “Tito, partija…”
Umjesto lustacije, provedena je restauracija. Oni koji su trebali biti pobjednici završili su u šatoru a oni koji su trebali biti poraženi u palači, u Saboru, utrpali se u sva zakonodavna, izvršna i sudska tijela, postali gospodari gospodarstva, sastavili ustav, donijeli zakone i dali onima koji su mislili da su postali pobjednici, pravo ispuhati se u niskotiražnim portalima i oplakivati svoju sudbinu. Njima u centru Zagreba, kao simbol njihove pobjede, stoji Trg Maršala Tita a Hrvatima jama u Sloveniji da se isplaču.
Sa po četiri mala šarafića stoje na tom trgu prikucane ploče koje označavaju tko je gazda u ovoj državi. Tisuće ljudi skupi se svake godine na tom trgu, protestirati protiv njegova imena, a da nikome nikad ni na kraj pameti ne padne ideja da izvadi jadan šarafić, pa da možda nekome drugome padne na pamet izvaditi još jednoga i tako četiri puta.
Sjećam se onog emigarntskog vremena kad se pripremalo dignuti u zrak Titov spomenik u Splitu. Nije to bio lako izvediv plan. Trebalo je puno organizirati, prikupiti sredstva, držati u tajnosti jer je udbinih ušiju bilo na sve strane i na kraju su se neki trebali izložiti velikom riziku.
Sjećam se tada, još je Berlinski zid bio u jednom komadu, kako smo u razgovoru rekli skupini Njemaca: “Postali ste sluganski narod i trpite taj zid 40 godina. Da je to u Hrvatskoj, svaki dan bi netko na njega bacio bombu.” Koje li zablude, kad je skupina radikalnih bušićanskih buntovnika zaključila da su oni slika i prilika hrvatskog naroda?
Ako sve bude išlo kao i do sada i ako Hrvati ne promijene svoje načine, nadam se da ću biti živ a i nije važno, 29. 11. 2020., po onom redosljedu koji pratimo od nastanka ove države, Davor Bernardić, ili netko sličan, će proslaviti izbornu pobjedu, kao što ju je proslavio Milanović prije njega a po četiri hrđavava šarafića će na Trgu Maršala Tita držati ploče s natpisom koji hrvatskom općinstvu daju do znanja tko vlada ovom državom.
Hrvatska je 1971. imala nešto preko 4.5 milijuna stanovnika. U 20 godina nakon Karađorđeva je izgubila 100 tisuća. Od nastanka hrvatske države je izgubila još 200 tisuća. Kako se sve ubrzava po planovima zacrtanim 29. 11. 1943., do idućih izbora će izgubiti još 100 tisuća i primaknuti se kritičnom broju od 4 milijuna drugova i drugarica. AKO NE PROMIJENIMO SVOJE NAČINE!

NAZOR- ERES




DUJMOVIC-ERES


ERES MLADJI I STARIJI


ERES-BUJANEC-ZIVANOVIC


ZA DOM SPREMNI


ERES-SEDLAR


ERES


ERES-BUJANEC


CRO-GRB


Tuesday, November 29, 2016


 November 29, 1977. tocno na jugoslavenski dan drzavnosti, jedna hrabra, dosjetljiva i ucinkovita grupica Hrvata u
Australskom glavnom gradu Canberra, pod briznim nadzorom mladog Zadranina Marija Sime Despoje, podize hrvatsku zastavu ispred velebne zgrade na adresi, 54 Canberra Avenue, u gradskoj cetvrti, gdije su prisutne vecina stranih drzavnih prestavnistava i veleposlanstava.
Reakciju koju je ova incijativa Hrvata Canberre i Queanbeyana, izazvala kroz naredne 2 godpine od strane jugoslavenske vlade, ucinilo je tu drzavotvornu promidzbenu manifestacju jednom od naj popularnijih akcija promidzbe ideje Hrvatske drzavnosti!

WALKIN´ SHOES - STUMBLIN´ IN (Cover)